|
|
glasajte za moj blog, i ostavite puno komentara..
evo mene nako više od godinu dana na bloooogg....evo javljan se u tradicionalno loše vrime za hajduk,al kako kaže stara " NIKAD TI NEĆEMO OKRENUT LEĐA MI" TH1950..javite se i komajte..ko ima face nek se javi..pozzz
SADA SAM I SLUŽBENO ČLAN TORCIDE, KOMENTIRAJ TE MI JER SE VRAĆAM BRZO..U 9 .MISECU U PUNOM POGONU RADI BLOG..VENGO HAJDUĆE..
kliknite na ovo i posjetite fanstastičan svijet besplatnih igrica
evo jedan video torcide benkovac na poljudu , koji san naravno snima ja....
ljudi bija san bolestan pa nisam moga komentirat, brzo ću....!!!th1950
Derbi 20. kola HNL-a
Split, stadion u Poljudu
Gledatelja: 6500
Sudac: Igor Križarić iz Čakovca
HAJDUK (4-4-2): Varvodić – Pelaić, Živković, Buljat, Hrgović – Rubil, Andrić, Cernat, Gabrić (od 73. Čop) – Verpakovskis (od 82. Kalinić), Rukavina (od 71. Bušić)
RIJEKA (3-4-1-2): Žilić – L. Vučko, Čagalj, Budicin – Marčić, Jakirović, Štrok (od 85. Božić), Jertec (od 19. Andre Luiz) – An. Sharbini – Škoro (od 75. Baković), Đalović
Uoči početka jadranskog derbija minutom šutnje odana je počast preminulom Feranteu Colnagu…
3. minuta - Torcida na sjeveru podigla transparent "Sretan 97. rođendan Torcida ti piva, da prvi budeš o tome sniva"
5. minuta - Vodi Rijeka, gol Sharbinija. Riječani su krenuli odlučno od prvog napada, od početka stiskali posljednju Hajdukovu liniju, te iskoristili prvu njezinu pogrešku. Stoperi Buljat i Živković nisu uspjeli zaustaviti Anasa Sharbinija koji im je pobjegao izbjegavši zaleđe. Trčao je Sharbini sam prema vrataru Varvodiću, koji ga je čekao na visini peterca, a riječki kapetan nije imao težak zadatak, samo je plasirao loptu u donji lijevu kut.
20. minuta - 1:1, Verpakovskis. Samo minutu nakon što su promašili penal, Splićani su ipak izjednačili. Rubil je pucao sa 20 metara, vratar Žilić je odbio loptu, najbliži je bio Verpakovskis, koji je sa šest metara ugurao loptu ispod gostujućeg vratara. Riječani su odmah potrčali do pomoćnog suca Križarića tražeći zaleđe.
evo uz nagovaranje mojih prijatelja da otvorim blog ponovno sam ga otvorio..komentari će opet početi stizati.....:)
evo malo vijesti iz hajduka
Iako je Hajduk imao puno više od igre, naročito u prvom dijelu, nogometaši selekcije Hong Konga ipak su slavili rezultatom 2:1 i osvojili Lunar New Year Cup.
Prekrasnim pogotkom Cernata s nekih 25m naši nogometaši došli su do vodstva u 15'.
Izvanrednu prigodu za povećanjem rezultata propustio je Bušić u 35', tako da se na odmor otišlo s 1:0.
Već u 48' Hajduk je opet imao priliku za 2:0. Odlično ubacivanje Bušića za Gabrića, nažalost Drago je za malo neprecizan.
Zadnjih pola sata Hajduk je pao.
U 61' neshvatljivo je Stankovski ostao sam na samo tri metra od gola Varvodića i neometan zabio loptu za izjednačenje.
Slijedi razdoblje igre oko centra gdje jedni i drugi gledaju sačuvati svoju mrežu. Nažalost, našim igračima to nije pošlo za nogom.
U 85' fatalan je bio opet Stankovski, na sličan način ostao je sam na drugoj stativi i glavom loptu proslijedio u mrežu Hajduka.
U 88' mladi Tičinović je imao odličnu prigodu na 10-tak metara od gola domaćih, ali nažalost njegov volej udarac bio je neprecizan.
U počast naglo preminulom Ferante Colnagu, igrači Hajduka nosili su crnu vrpcu oko ruke.
Nakon osvojenog dvoranskog prvenstva, ovog puta još jedan trofej neće u vitrine HNK "Hajduk" Split.
Ostaju još dva u igri, onaj Kupa Hrvatske (izgledniji) i onaj prvenstveni (teže dostižan).
ajde hajduće torcida je uvik uz tebe.....
evo ukratko, sve vam je rečeno u naslovu..nemam više volje za blog, ni za komentare,sve mi je postalo naporno.....možda se jednom vratim, stvarno ne znam...možda već za tjedan dana.....to vam je to od mene....
ako netko ima razlog zašto da dalje pišem ,neka napiše u komentarima...pozzz.........I SAMO DA SPOMENEM DA JE HAJDUK OSVOJIJA DVORANSKO, POBJEDIJA DINAMA 2:1 I U FINALU ZAGREBA...I NIKAD TI NEĆEMO OKRENUT LEĐA MI!!
Godina koja je na zalazu, mobilizirala je Hajdukove navijače i podigla stupanj pripravnosti na najveću razinu od 1950-e. Te davne godine, Hajduk je također trebao pomoć svog puka i tada se, pred utakmicu sa srpskim režimskim i privilegiranim protivnikom, grupa momaka, navijača, stavila na raspolaganje klubu. Nije to bilo prvi put, svaki put kada je Hajduk trebao pomoć, njegov je puk bio uz njega, građani su mu po osnivanju poklonili igralište, prikupljali sredstva i na druge načine stajali na braniku kluba. Ipak, te 1950-e, to je prvi put učinjeno pod imenom Torcida i tada je organizirana Hajdukova "vječna straža". Zakletva koju su tada izgovorili prvi pripadnici i osnivači grupe glasila je "Na vjernost Hajduku, Torcidi i domovini Hrvatskoj".
Nećemo se sjećati ove 2007-e zbog uspjeha našeg Hajduka, ali ćemo se ipak ponosno sjetiti jednog velikog hajdučkog događaja, zajedničke reakcije svih Hajdukovih navijača koji su rekli - Dosta! - i smijenili vodeće ljude kluba. Trideset tisuća ljudi stalo je iza ovog "Dosta!" i postavilo prvi kamen u građenju Velikog Hajduka. Prvi, ali ne i zadnji. Godina pred nama je godina borbe za Veliki Hajduk, ali kontra mraku i sili, mi ćemo znat kako.
U godini koja dolazi, želimo vama osobno puno zdravlja, sreće i blagostanja. Želimo našoj grupi da ustraje na svom putu, da nađe snage i upornosti i da nikad ne odustane od onog što je naša obaveza - Veliki Hajduk. Našem Hajduku nećemo ništa poželjeti riječima, sve što mu želimo ćemo pokazati našim trudom, djelima i odricanjem i pokušati mu ostvariti u 2008-oj.
I NIKAD TI NEĆEMO OKRENUT LEĐA MI!
SVI KOMENTARI KOJE STE OSTAVILI U PROŠLOM POSTU BIT ĆE UZVRAĆENI KAD SE VRATIM SA PRAZNIKA...SRETNA NOVA 2008.
Tajnik Torcide Stipe Lekić: To što su Bad Blue Boysi učinili nema veze s navijaštvom
Zagrebačka policija danas je izvijestila o uhićenju 22-godišnjeg pripadnika Bad Blue Boysa kojeg sumnjiče da je s još trojicom 30. listopada oteo 18-godišnjeg torcidaša te ga prisiljavao da oda imena i adrese ostalih hajdukovaca iz Zagreba.
Za komentar ovog incidenta smo pitali tajnika Kluba navijača Hajduka "Torcida" Stipu Lekića.
- Tužno je to uopće komentirati. Sramotno. BBB-ovci se ne mogu suprotstaviti na tribinama pa hvataju pojedince po Zagrebu u dane kada nisu utakmice. Takvo što nema veze s navijaštvom i nepisanim navijačkim pravilima - rekao je Lekić, ne želeći još više dolijevati ulje na vatru.
Prema policijskom izvješću, Jura J. i za sada tri nepoznata mladića oko 22 sata su na parkiralištu u Vukovarskoj ulici dočekali Dina K. te su ga na silu odveli u obližnji park i prijetili mu kako bi im rekao imena i adrese ostalih torcidaša iz Zagreba.
Budući da je Dino to odbio učiniti, osumnjičeni navijač Dinama ga je nasilno posjeo u automobil u koji su potom ušla i trojica mladića. Tijekom vožnje po Zagrebu nastavili su mu prijetiti pa im je otkrio neke od traženih informacija, nakon čega su ga pustili u naselju Travno, izvijestili su iz zagrebačke
LJUDI VAŽNA OBAVJEST:
ISPRIČAVAM SE SVIMA KOJIMA NISAM ODGOVORIJA NA KOMENTARE, ALI IMAM OBJAŠNJENJE !!
IMAM VELIKIH PROBLEMA SA SLANJEM KOMENTARA, I DA POŠALJE JEDAN KOMENTAR TRIBA MI 10 MIN !!
ALI NE BOJTE SE, KOMENTARI ĆE BITI UZVRAĆENI U PONEDJELJAK 17.12.2007...
ETO TO JE SVE !!!
POZZ...I NASTAVITE MI KOMENTIRATI...
evo jedan post koji nije u potpunosti o hajduku..jućer san bija u školi i moji prijatelji su mi išli gledati blog, njih par je reklo da je dobar
,a većina da je očajan, pa mene zanima vaše mišljenje ali iskreno !!!neću nikome zamjeriti ali ni ne mogu znati ko je glasa, glasajte plizzz!!!
I OSTAVITE PUNO KOMENTARA!!!!!!
Za koga navijamo često se postavlja pitanje. Odgovor na to pitanje čini se jednostavan, i mnogi bi rekli samo "Pa za Hajduka". Ali odgovor ipak nije baš tako jednostavan.
Za one za koje prolazim po 2000km...
Navijam za onu momčad čiji najbolji igrači odlaze u europske drugoligaše radije nego da igraju kvalifikacije za LP u svom matičnom klubu...
Navijam za onu momčad čiji je račun blokiran godinama i posluje ilegalno...
Navijam za onu momčad koju vodi trener koji je za njene navijače kazao da su gamad komunistička i koji je za njih kazao da su manji Hrvati od Hercegovaca...
Navijam za onu momčad koja već deset godina nije pobijedila niti jednu jedinu ozbiljnu ekipu u Europi.....ne izbacila...već pobijedila....(prošli Skakavce i Fradija zbog gola u gostima i na penale)
Navijam za onu momčad čija uprava naziva navijače muktarošima, žicarima i narkomanima...
Navijam za onu momčad od koje je ostalo ime i nešto navijača...
Za koga vi navijate???
Strijelci: 0:1 Linić (6'), 0:2 Hrgović (21' – 11m), 0:3 Hrgović (45'), 1:3 Lučić (62 – 11m')
Iako su u Varaždin doputovali oslabljeni, bez čak šestorice prvotimaca, među kojima je i Kalinić, 'bili' su lakše od očekivanog prošli gostovanje u Varaždinu u posljednjoj utakmici jesenskog dijela prvenstva. Sve je bilo riješeno u prvom poluvremenu, kada su gosti iz Splita na krilima dvojca Verpakovskis – Hrgović u potpunosti demolirali obranu 'krojača'.
Prvi pogodak Hajduk je postigao već u šestoj minuti - sve je napravio Verpakovskis koji je dodao loptu Liniću, a njemu nije bilo teško postići pogodak. Ni na novi pogodak u mreži Varteksa nismo čekali dugo. Igrala se 21. minuta, a ponovno je u glavnoj ulozi bio Verpakovskis kojeg je branič domaće momčadi srušio u kaznenom prostoru, a s bijele točke bio je precizan Hrgović, da bi isti igrač u posljednjim sekundama prvog dijela iz slobodnog udarca zapečatio pobjedu Hajduka u Varaždinu. Domaćini su u drugom poluvremenu iz najstrože kazne u 62. minuti preko Lučića samo ublažili poraz.
Ovom pobjedom trener Jarni je vjerojatno kupio mir u klubu pred zimsku pauzu i pripreme za nastavak prvenstva koje počinje za nešto više od dva mjeseca.
znam da je ovo blog o hajduku ali ovo sam jednostavno mora objavit..kakva blamaža dinama!!!
Slaven Belupo – Dinamo 5:2 (4:1)
Strijelac: 1:0 Delić (15'), 2:0 Jajalo (18'), 3:0 Vručina (24'), 3:1 Carlos (42'), 4:1 Jajalo (45'), 5:1 Vručina (64'), 5:2 Buljat (83')
Iako su uvodne minute susreta protekle u klasičnom ispitivanju snaga, nastavak je donio potpun potop 'modrog' broda. Prvo je u 15. minuti, nakon akcije koja nije mirisala na pogodak, a na kraju je bila kobna za Dinamo, Delić primio loptu na petercu, okrenuo svoje braniče i pogodio za vodstvo domaćina 1:0. Samo tri minute kasnije na semaforu je već pisalo 2:0 za 'farmaceute'. Ovog puta strijelac je bio Jajalo, koji je sa 14 metara iskosa kroz noge Schildenfelda pucao i matirao vratara Kocha. U potpunoj euforiji zbog visokog vodstva, igrači trenera Jurčića krenuli su još agresivnije, pa je tako Jajalo u 21. minuti krasno pucao, ali je Koch izvrsnom intervencijom obranio svoja vrata.
Samo minutu kasnije dogodila se nova neugodna situacija za hrvatskog prvaka. Etto je zbog grubog prekršaja dobio crveni karton te je morao izvan igrališta, a dinamovci su do kraja utakmice morali igrati s igračem manje.
I dok je Etto još hodao prema svlačionici, 'farmaceuti' su postigli i treći pogodak. Igrala se 24. minuta, kada je Vručina krasnim slobodnim udarcem sa 20-ak metara povećao vodstvo na 3:0 i najavio blamažu Dinama!
Do kraja poluvremena domaći igrači su stvorili još nekoliko prilika, no do promjene rezultata nije došlo, ali zato je u 42. minuti iz jedne akcije Carlos uspio smanjiti rezultat na 3:1. I kada se činilo da se dinamovci polako počinju konsolidirati, dobili su još jedan pogodak, i to pred sam kraj prvog poluvremena. Sopić je izigrao obranu Dinama u njihovom šesnaestercu, njegov je udarac obranio Koch, no lopta se odbila do Schildenfelda koji ju je traljavo izbio i zamalo pogodio vlastita vrata, a potom se tu našao jedan njegov suigrač koji ju je izbio s crte, ali samo do Jajala, koji je iz blizine pogodio za 4:1!
Da to ne bude kraj Dinamove blamaže, pobrinuo se i Vručina u 64. minuti svojim drugim pogotkom, potvrdivši pobjedu Slaven Belupa nad Dinamom. U posljednjim trenucima utakmice, točnije u 83. minuti, Buljat je iz slobodnog udarca samo malo smanjio poraz na 5:2.
Domaćini su zatim imali priliku postići i šesti pogodak, no Vručina je našavši se sam pred Kochom pogodio vratnicu.
Postigavši tih pet pogodaka, momčad Slaven Belupa prva je koja je od početka HNL-a zabila toliko golova 'modrima'.
Dosada su najteži porazi Dinama bili onaj od Varteksa (0:4) iz svibnja 1992. i studenog 2000. godine, te od Hajduka (1:4) iz svibnja 2003. godine.
'MI BI TILI VELIKOG AJDUKA'
Stručnost kao temeljni preduvjet za obnašanje svih dužnosti u Hajduku
Svaki djelatnik kluba, od predsjednika uprave do portira, mora za obnašanje svog posla zadovoljiti tri temeljna preduvjeta: odgovarajuća stručna sprema, minimalni broj godina radnog staža i adekvatne profesionalne reference. Sva tri preduvjeta moraju biti jasno definirani Pravilnikom o unutrašnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta u klubu koji mora biti usklađen s legislativom i standardima profesionalnih nogometnih klubova u Europi.
Svim djelatnicima kluba interes Hajduka mora biti ispred svih ostalih interesa. Upravljanje klubom mora biti neovisno od svih političkih, gospodarskih i privatnih utjecaja.
Očuvanje ugleda i tradicije Hajduka
Svaki djelatnik kluba mora biti svjestan povijesti i tradicije kluba te njegovih temeljnih vrijednosti. Isto tako, svi djelatnici Hajduka moraju u svom svakodnevnom radu iskazivati predanost tim vrijednostima i raditi na njihovom očuvanju. Dužnost uprave kluba je i formalno definirati temeljne vrijednosti Hajduka te sankcionirati svako obezvrijeđivanje ili djelovanje koje odstupa od tih vrijednosti na svim klupskim razinama. Jedna od tih temeljnih vrijednosti Hajduka su svakako i njegovi navijači.
KLUB NAVIJAČA HAJDUKA „TORCIDA“ – SPLIT
ovo morate pročitat '24 sata-mamićeva ponuda za kalinića
Odlična predstava i igra hajduka protiv slaven belupa.Sinoć je hajduk nakon ko zna koliko utakmica odigrao jednu srcem.Sinoć su svi igrači igrali za klub i za navijače.Hajdukovci su pokazali htjenje i želju za pobjedom. Ja im od srca čestitam, jer su me ugodni iznenadili.Nadm se da će ovako nastaviti igrati za svoj klub i vjerne navijače.
Torcida je još jednom pokazala što su pravi navijači.Nemam više ništa za dodat, nego samo reći bravo!
izvještaj donosi glas dalmacije
da dokažemo ko su prave pi*ke (bad blue boysi) a ko je najjači( torcida)
jedna je žena koja navija za hajduk slikala se ispred uprave dinama
i za kraj malo pravih navijača !!!
U to vrime dok smo se kupili na Matejušci u điru je najviše bilo lipilo. Gongalo se naveliko. Išlo bi se gori na one marjanske skale i tu bi se puvalo u kese, tako da bi uvečer kasno kad bi se prošlo cila ulica vonjala po lipilu, a kesa je bilo svugdi... I dim je bija dosta popularan (on nije izgubija popularnost do dan danas), ali popularnost lipila je potpuno dominirala. Ranih '80-ih u Torci je bija jedan lik po imenu Maslo. Uglavnom bija je tada jako aktivan u svim navijačkin segmentima, uostalom njemu je prvo palo napamet obuć spitfajericu, pa smo ih tako i nas nekoliko prvi kupili u Trstu (pazi ovo "kupili"...ušli smo u robnu kuću, spice su bile obišene na višalicu, na odjelu nije bilo nikoga, Maslo je obuka spicu i svoju staru jaketu obisija na višalicu i vratija na policu, ko je tad od nas zna da postoje one pizdarije šta sviraju, krenija je samouvjereno prema izlazu cili sritan šta je obavija tako dobru "trgovinu"...a kad je počelo svirat...mi smo išli u razmacima iza njega, da ne izgleda sad da svi u spicama izađemo odjednom...čapali ga oni zaštitari, mi se vratili i tako su prve navijačke spice na ovim prostorima ipak bile plaćene. Govorim navijačke, jer si i prije tu i tamo moga vidit spicu, ali to je možda nosija pokoji panker iz đira, ali masovno ne). Znači radi svega kasnije moram malo opisat "lik i djelo" Masla. Bija je zajeb od čovika, zajeba bi te dok si reka keks ako bi bija naivan i to mu dopustija. Za navijačke stvari nije bija šupak, čak dapače, triba se reć da je bija i fajter i iša je na sva gostovanja. Među prvima na ovim prostorima je započeja dopisivanje sa talijanskim i drugim navijačima preko "Guerin sportiva" (posli smo se pisali svi), ali on je svoja dopisivanja i realizira, tako da je često putova po Italiji i odlazija tamo na dosta derbija. Zauzvrat i kod njega doma dolazili su talijanski navijači. Na stranici se nalazi priča kako je zajeba jednog talijana kad je bija kod njega u goste u Udinama, to je za pišat od smija.
Mana mu je bila to što nije moga puno popit, naprotiv alkohol mu je škodija, posli malo toga riga bi ka zmaj, a kako je bija u društvu pretežno sa nama koji smo mogli popit i kurcu, osjeća se djelom zapostavljeno. Pa je najprije počeja gutat tabletice, uglavnom sanatose i apaurine. To je već bilo tamo negdi '85. pa pošto se sve više počeja kretat sa sebi sličnom ekipom, polako smo gubili svakodnevni kontakt s njim. Pitanje dana je bilo samo kad će prić na iglu...
Heroin, i uopće pojam uzimanja heroina se tih godina u Splitu drukčije gleda. Šta ja znam, nekako u to doba (druga polovica '80-ih) Split je redovito dospjeva na udarne stranice svih medija, ka No 1 po drogi. Nama svima je to nekako imponiralo, jer smo u to vrime i po drugim stvarima u navijanju bili prvi (pirotehnika, gostovanja, brojnost i sve ostalo), pa nam ni to nije bilo mrsko, kad smo prvi u svemu, zašto ne bit prvi i u tomu. Uostalom tada su i nastale neke pisme koje su veličale drogu (Cili je Split...). Broj ekipe na igli je sve više i više rasta, a nama tzv. normalnima koji nismo uzimali, bilo je potpuno normalno družit se i bit skupa sa ekipon koja se bode. Da, Maslo je prvi počeja, a za njim je krenilo vrtoglavo. I sve je bilo dobro dok nije krenilo nizbrdo i pale prve žrtve. Parangal nađen u "Bastiona" (ko ne zna, to je bija klošarski restoran u Marmontovoj, na mistu di je sad Mc Donalds i druge fine stvari) samo mu glava pala na stol, bija je tako satima, mislili su da spava. Stanje se još više pogoršalo početkon '90-ih sa početkom rata. Masa ekipe se prifurala i otišla, neki su se ubili, a neki su danas poput Paola šta žica po parkingu kod starog placa, živi kosturi. Jedan manji broj ekipe ide u komune, neki uspjevaju neki ne, a neki misleći da su uspili odlaze daleko, po Španjolskoj i Brazilu i tako nepovratno nestaju. Uglavnom, ovo je jedna od crnjih priči o jednom điru koji smo podržavali i falili se s njim, a koji nam je doša dosta glava i života.
TORCIDA U ZAGREBU 24.11.2007
ZAGREB-HAJDUK 1:0- strijelac jedinog pogodka bio je senijad ibričić
ova utakmica, iako slaba po igri hajduka, i žalosna možemo reći, zapamćena je po nečem dobrom.To je bila TORCIDA.svih 90 minuta hrabro su nosili svoje miljenike i kad su među najgorim sezonama u povjesti kluba..Sve što ću reći je...I KAD GUBE I KAD TUKU UVIK VIRNI SVOM HAJDUKU....Pokazali smo purgerima što je navijanje, oni su kad je dinamo igra u ligi za ostanak bižali sa utakmica, ali torcida ne...ZA VELIKI HAJDUK...
OVAJ POST SAM POSVETIO VUKOVRU I HAJDUKOVIM MAJICAMA JUGEND, ISPLATI SE PROČITAT
hajdukove majice TORCIDA JUGEND
Majica s natpisom “Hajduk Jugend” nije osmišljena, napravljena, naručena niti distribuirana kroz službeni marketing KNH “Torcida” – Split, pa s gnušanjem odbijamo sve deplasirane kritike koje pokušavaju diskreditirati Torcidu i staviti je u kontekst nacističke navijačke skupine. Torcida je uvijek njegovala tolerantnost prema svim političkim opcijama domoljubnog karaktera, ističući navijanje za voljeni Hajduk kao osnovnu i jedinu svrhu svog postojanja. Isto tako, informacija koja se nedavno prenjela iz anonimnih izvora o tzv. “teroru nekolicine radikalnih pripadnika nad ostatkom grupe” potpuno je neutemeljena i neistinita. Sve ključne odluke za grupu donosimo na potpuno demokratičan način i uvijek smo unutar svog članstva poticali otvoreno sučeljavanje različitih promišljanja kako bi došli do najkvalitetnijih riješenja za dobrobit grupe.
vukowar '91
Što se toga 18. studenoga dogodilo Vukovaru? Tko je predao grad "jugoslavenskoj narodnoj armiji" i cetnicima? Zapisa o tome je na stotine tisuca stranica. Što je istina o Vukovaru? Nitko tocno ne zna. Zna se kako je grad s tridesetak tisuca stanovnika branilo jedva 1800 branitelja, nestalih je više od tisucu, odvedenih iz bolnice 261... Mnogima se još i danas nezna sudbima. O hrvatskoj Hirošimi ili Guernici, kako se od tada zove ovaj simbol ratnih stradanja, nitko ne govori bez emocija. Majke nestalih i poginulih, zarobljenici, prognanici, svatko ima svoju ispovijed i ne zna se cija je sudbina strašnija.
Zna se da je rat u Vukovaru poceo 24. kolovoza prije deset godina i trajao sve do polovice studenoga, i da je stotinu i dva dana Vukovar živio pod zemljom, u podrumima, bez struje, vode, i lijekova. Opirao se tri mjeseca nadiranju elitne gardijske divizije s tri oklopne brigade i oko 4000 ljudi i 360 tenkova... Danas - Vukovar se polako diže iz mrtvih, kuce se obnavljaju, ljudi se vracaju. Istina je, ništa više nije kao nekada. Ali, oni koji su pognutih glava ispraceni cetnickim pjesmama, prognani iz grada prije deset godina, vratili su se i još se vracaju. I potvrduju da je legendarni vukovarski novinar Siniša Glavaševic bio u pravu kad im je na odlasku u progonstvo, prije nego li su ga krvnici mucki ubili, porucio: "A Grad? Za nj se ne brinite. On je svo vrijeme bio u vama, samo skriven, da ga krvnik ne nade. Grad - to ste vi"!
HAJDUK - VELEŽ 1986.
01.11.2004
Te godine Hajduk je bio slab. Taborio je na dnu ljestvice, doslovno se boreći za opstanak. Trener mu je bio onaj Bugarin Ivan Vucov. Ekipa je slabo dolazila na utakmice, više bi se išlo na gostovanja nego na Poljud. Ja sam, kao i obično, išao na utakmicu solo, jer je ekipa iz ulice (Ruža) bila ufurana u nešto drugo, pa bi bilo besmisleno ikoga zvati. Malo sam se zadržao u gradu, popio pivo isprid Opskrbnog kod kazališta. Tada je počelo dolaziti tih Veležovaca kao govana, doslovno su zauzeli grad. Na putu prema Poljudu susrećem dvojicu prijatelja Šamadana i momka iz susjedne ulice. Oni nisu bili za neki fight, više su bili onako, samo navijači. Do stadiona gotovo nikoga od naših nije bilo, same "bosančine" iz Mostara. Počeli su provocirati. Sjećam se jedne skupine od njih desetak, ide ulicom Zrinsko-Frankopanskom i čudi se da nema uopće Splićana, počinju pjevušiti kao - "Neka cila riva čuje da je ..... sv. Duje". Hvata me bijes, pokazujem im srednji prst, no oni kao da me ne vide. Kad sam došao do stadiona već je bila neka frka. Vidim naše momke da se tuku s nekim Veležovcima. Bilo je obostranog cipelarenja. U jednom momentu sam vidio kako je jedan Veležovac udario nogom jednog našeg, znam da je sa Sućidra. Taj što je udario našeg je bio valjda neki karataš ili nešto tako, vidjelo se po fizionomiji i stavu. Tada sam uletio u tuču. Ovaj spomenuti karataš već je dao petama vjetra, a u odlasku je bio pogođen kamenom. Tu su od naše ekipe bili mali Boka, Šit, Žika (Bavice), Vukorepa, Jozo Grobar, Fritz, Leska... Nekima nisam znao imena, a bilo je još ljudi. Neki Veležovci su ostali, valjda se nisu bojali. Jednog od njih sam udario nogom u prsa, znam samo da mi je noga dobro ušla u trbušnu šupljinu. Boka je držeći kamen u ruci pljunuo usred lica jednog starog Veležovca. Ovaj se usrao plačući: "Kakvi ste vi to ljudi, vi bi kamenom čovjeka ubili!?". Počelo je žestoko kamenovanje. Njih je nasuprot nas bilo daleko više, neću nimalo pretjerivati, ali bilo ih je oko 2 tisuće, ako ne i više, a nas samo petnaestak. Počeli su nas potiskivati prema sjeveru. Sve se zacrvenilo ispred nas na pristojnu blizinu. Tada smo Vukorepa, ja, Zuzla i Švraka (njih dvojicu sam zaboravio spomenuti) krenuli prema njima bacajući kamenje. Moram tu pohvaliti Vukorepu koji je prvi krenuo, iako su oko nas frcale gromade velikog promjera. Koji su to šupci bili. Zamislite kad troje, četvero ljudi krene prema dvije tisuće, a oni bježe i pritom od nas popuše pokoji kamen. Svih nas petnaestak, možda i nešto više, smo ih potjerali skroz na jug, ak su bježali i prema zapadu. Onda bi oni krenuli u juriš, pa smo mi malo uzmicali, onda bi mi krenuli prema njima, a oni bi panično uzmicali, iako videći da nas je bilo puno manje. U jednom momentu, dvojica njihovih navijača idu prema nama sa onim kolima što kod nas Šiptari raznose bureke i stali su točno meu nas. Počele su pljuštati šake po njima. Jednog od njih sam udario šakom tako da me je bolila ruka nekoliko dana. Kažem samo sam jednom udario šakom jer nisam mogao doći na red koliko ih je ekipe mlatilo. Najagilniji su bili Dane sa Sućidra i Boka. Tada sam viknuo: "Dosta je bilo!". Stvarno me bilo strah da ih ne ubijemo. Ne znam kojim povodom su se provozali do nas, zaustavili i na kraju dobili batine(?). Počelo je tada najjače kamenovanje, tada me pogodio kamen u potkoljenicu, nisam pokazao bolnu grimasu, nisam im htio dati do znanja da su me pogodili. Tu na našoj strani je ostao jedan njihov. Vidjelo se da je neki manualni radnik. Sjedio je na zidiću, na istoku. Nešto je samo mrmljao kao "šta ćete vi, ajd udari me...". Nisam ga htio dirati jer je izgledao jadno, iako sam imao film u glavi da ga zveknem nogom. Ali da sam to uradio, propao bi dolje u onu provalijicu do Exportdrva i ne vjerujem da bi se živ digao. Zato Boka ulazi s njim u konflikt, jebe mu majku, pljuje ga i udara nogom. Sad se diže ova lola i hoće udarit Boku. Uljeće tada Jozo Grobar, hvata ovog lolu za vrat i dere se na njega da mu ne dira brata jer će ga ubiti. Tek tada je taj otišao od nas. Još jednom smo krenuli u juriš, dobro smo ih potjerali sve do na jug. U jednom momentu sjećam se da sam ostao bez kamenja. Tu kod mene se našla jedna gromada koju nije nitko htio uzeti jer je bila poveća. Ja sam je uzeo u tom afektu, ni sam neznam kako sam je uspio baciti, ali pala je točno među Veležovce. Ostala ekipa ih je dobro zasipala kamenjem, a oni su se povlačili prema zapadu. Tada je neki naš lumen viknuo da dolazi policija. Svi smo se razbježali. Ja i Jozo smo otišli sklonuti se prema Pomorskoj školi. U jednom momentu mi je bovanina preletjela tek koji centimetar iznad glave i razbila jednu Ladu parkiranu kraj škole. Ja i Jozo smo konstatirali; da je ona stara ekipa sada tu da ovo ovako ne bi bilo. Moramo priznati da su nas ti Veležovci brojčano nadjaali i pjevali provokativne pjesme po gradu. TO SE NE SMIJE VIŠE NIKADA PONOVITI, pa makar Hajduk bio i u drugoj ligi. Na samoj utakmici mi smo dobro navijali. Ja, pokojni Leska i Armando smo digli Šuru na ramena i tada je počeo njegov show. Najdraže mi je bilo ono razbacivanje između nas samih (kao na rock koncertima), tada smo to radili po nekoliko puta na utakmici. Jednom nastade frka, počelo se tući jednog momka koji je bio među nama. Brzo se sve stišalo, naime momak je bio Hercegovac koji navija za Hajduk. Jebi ga, kriv je naglasak. Opet frka, tamo na sjeverozapadu tuku jednog bradatog Veležovca. Taj je od straha preskočio sa sjeverne tribine ravno na atletsku stazu. Neznam kako mu je to uspjelo. Bilo je tada skoro 10000 Veležovaca, dolazili su i sljedećih godina, ali ne kao ovaj put. Poslije su im se razbijali i autobusi i auta i nisu bili tako hrabri.
ljudi ovo morate pogledati, ovo je film o hooliganima iz hrvatske, a pogotvo torcidi, koju izvještsva jedan britanac
Ovo je priča jednog starijeg Torcidaša kojega smo nekako uspjeli nagovoriti da progovori i ispriča nam priču sa putovanja u Beograd na utakmicu Crvena Zvezda - Hajduk 1984. godine. Oni ne pričaju - o njima se priča, zato uživajte u ovom ekskluzivnom tekstu... U to su vrime još bile aktualne (mahom istinite) priče iz sedamdesetih o gadnim događanjima na gostovanjima u Beogradu i bija je običaj da se po dolasku na kolodvor navijači raziđu svak svojim putem, al ovaj put smo nas 24 odlučili ostat zajedno, šta god da se dogodi (osim toga, neko je donija nekakve kabele omotane selotejpom koji su bili odlično oružje). Iz Splita je vlakom krenilo 60-70 ljudi i putem se nije događalo ništa neuobičajeno ni posebno zanimljivo, osim standardnih prepucavanja sa Srbima u Kninu. Po dolasku u Beograd, nas 24 krenemo ka i uvik prema hotelu Palace di su bili smješteni igrači Hajduka i putem skužimo da se tu nekako pojavija vođa Grobara, Pampi (on je bija u nekom điru sa Maslom pa smo tako znali da je to on). Iša je iza nas na sigurnoj udaljenosti tako da nam se nije dalo zaletat za njim i vatat ga. I tako, putem prema hotelu, nailazimo na grupu Zvezdaša koji su stajali priko puta kod nekih govornica i nešto pričali i mavali šakama u priči, valjda su govorili jedni drugima kako će posli utakmice tuć Hajdukovce. Bilo ih je 10-15 i nismo ih mislili napast nego nastavit svojim putem da nas nije iznerviralo to njihovo mantanje šakama pa smo se zaletili na njih, a oni su ostali šokirani jer nisu nikako očekivali da bi ih mi mogli napast usrid Beograda. Tada se nije napadalo navijače u njihovom gradu, pa ovi od iznenađenja nisu navrime pobigli, a kad su svatili šta se događa, bilo im je kasno, porazbacali smo ih, tukli, pendrečili, a neki su počeli bižat... Bila je scena kad je jedan pobiga iza neke trafike, a tamo ga šakom u glavu dočeka Jerry. Pouzimali smo im šalove i nastavili prema hotelu di nije bilo nikakve frke. Vidili smo igrače, pitali ih karte, ali ih nismo dobili pa smo pošli dalje. Potom je bilo; di god naletiš na neku grupu Cigana, udri! Najteže je bilo započet, a kad smo svatili da ih možemo napadat, počeli smo ih sami tražit po gradu. Onda smo išli kod stadiona, računajui da će ih tamo sigurno bit, a tako je i bilo; malo prije stadiona, naišli smo na grupu koja nam se približavala na jednom uzvišenju tako da nam se parilo da su se skupili i sve smo gledali koliko ih je i taman smo pomislili kako ćemo se morat nekako izvuć ispaljivanjem rakete ili tako nešto kad smo svatili da su pristali pristizat i da su tu svi koje vidimo. Onda smo krenili na juriš i na njih i oni su pobigli, svi osim jednog debelog koji je uz to bija i pun šalova i nije uspija uteć pa smo ga pribili i uzeli mu šalove. Nakon šta smo napali nekoliko grupa, zalomili smo iza stadiona Partizana i ubrzo je došla policija pa smo išli sa juga na sjever misleći kako nas tamo na platou policija neće dirat, kad eto pandura direkt na nas. I šta ćemo sad, skužit će nas po naglasku, kad jedan od nas reće da smo mi Zvezdaši iz Splita. Mi ostali samo šta se nismo uvatili za glavu kad vidimo panduri popušili (valjda su računali kako Zvezdaša ima svagdi pa i u Splitu). Onda nam je jedan od policajaca reka: "Čuli smo da ima jedna grupa Splićana i da se biju, nemojte da ih dirate ako ih sretnete", a mi ono "ma nećemo, to su nam sugrađani...". Pošto smo vidili da već i policija zna za nas, a kamoli ostali navijači, ukrcali smo se na trolejbus i otišli na drugi dio grada - Vračara ili Voždovac (?), za koji smo inače čuli da je zajeban kvart. Stavili smo Zvezdine šalove iz đira, a i da se lakše približimo Zvezdašima i onda ih iznenadimo. Na stadion smo ušli sa šalovima Zvezde i ovi naši na stadionu su isprva mislili "ala, evo Zvezdaši ušli na jug i napast će nas" (tada su navijači bili na istoj tribini sa "običnim gledateljima" pa je moga uć ko je tija). Kad su Cigani počeli vikat "dobit ćete batine" mi smo izvukli šalove Zvezde, digli ih i počeli "dobili ste batine", a oni su ostali skroz šokirani. Desetak minuta prije kraja išli smo ranije na vlak. Mogli smo ostat do kraja pa i na kasniji vlak, ali smo radi nereda šta smo ih cili dan radili po gradu išli ranije, da ne bi bilo velike osvete. Do vlaka nismo nikog sreli, a za svaki slučaj smo imali spremljenu raketu. U Kninu smo izvadili Zvezdine šalove i pokazivali svima, a onda nas je jedan čovik (onaj šta radi na peronu), vjerovatno naš, pita "zar ste se tukli s njima?", a Jerry mu je odgovorija "ne sa njima, nego po njima", a čovik se nasmija. U Splitu je isto bilo veliko iznenađenje kad smo ujutro došli sa Zvezdinim šalovima, tako da su se neki čak pitali "šta je ovo, dolaze navijači Zvezde?".
ovo je film o čovjeku koji je sveo hajduk na najgoru moguću razinu.umjesto da mso sada u ligi prvaka ili uefe mi se borimo za 2. ili 3. mjesto u hnl..sramota
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
